Clash with reality

If you've never had no one
Take the word of a fallen angel
If you never been no where
Take the word of a fallen angel
If you've ever been lonely
Take the word of a fallen angel

You know you're not the first to fall
And you know you wont be the last
In flight, you never think you can
Can be the one whos gonna crash.

When you think you can't go on
Look around for a fallen angel
When you feel you're the lost one
Look around for a fallen angel
When youre hurtin for someone
Look around for a fallen angel

You know you're not the first to fall
And you know you won't be the last
In flight, you never think you can
Can be the one whos gonna crash

Don't you think it's time to show
Don't you think it's time we know
Whats in your heart

There's a lesson to be learned
Take the word of a fallen angel
There's a song for every heart
Take the word of a fallen angel

When you find out where you are
Don't you know you're a fallen angel
If you've never had no one.

"Sam sam se rodio" ... da mi je vidjeti tu osobu kojoj nije trebala oplođena maternica da se rodi, pa i tih "kratkih" 9 mjeseci izjedanja tuđeg organizma da bi se razvio u TEK neki oblik. I kada se rodi u tom nekom bespomoćnom, malenom tijelu, opet je niko i ništa dok mu se neko ne smiluje da ga nahrani, presvuče ... na kraju krajeva zagrli i pokuša da shvati njegov plač.

Da, plač! Drugu komunikaciju nemaš. I taj oblik govora i jeste najjasniji ... nego smo ga odrastanjem zamijenili sa stotinu bespotrebnih riječi.

Ništa ti sam nisi ... niko ništa ne može biti sam.  Lijepo je biti neovistan ... ali drugo je biti prokleto sam.

Zna se desiti da ustanem, spremim krevet, umijem se, presvučem i tek kada sjednem na vječito isto mjesto i upalim vječito isti program, shvatim da je već sve urađeno. Jutarnja rutina je obavljena. Znači radimo to više i nesvjesno, mašinski bez emocija, idiotski bez razum, gonjeni nekim ljdskim nagonom zvanim Navika.

Isto tako, budeš nekome dobar i uvijek tu za njega, gledaš ga u oči dok ti prica, slušaš i što je važnije razumiješ, pokušaš pomoći. Naravno da nije važno da li je taj dan oluja, snijeg do koljena ili plus 50 stepeni, da li mijenjaš 3 prevoza ili 'pak ideš pješke. Ti si tu. Ti slušaš. Ti razumiješ. Ali zašto si tu??? - Jer ti je stalo! Jer hoćeš da budeš sve to. Drugi se povremeno navikavaju na to.

Međutim desi se ono neizbježno. Čovjek si i ti koliko i drugi koji te trebaju. Uhvati te crnjak, pojavi se problem ... sasvim normalna stvar i ništa vrijedno prevelike panike ... ali osjećajući potrebu da to kažeš naglas, izabereš od malog miliona kontakata onu osobu kojoj smatraš da bi mogao da to povjeriš, osobu do koje ti je mnogo stalo ... I shvatiš da je bilo bolje zatražiti šamar od nekog low life-a sa ulice jer bi manje zaboljelo.
Nisi navikao druge na to da možeš da imaš problem, i sada on djeluje nestvaran i izmišljen ili pak nedovoljno važan za saslušati.

Historija se ponavlja :
Birani pretplatnik je trenutno nedostupan
Birani pretplatnik je ustvari uvijek i bio nedostupan

"If you ever need anything please don't
Hesitate to ask someone else first
I'm too busy acting like I'm not naive
I've seen it all, I was here first"

Po ko zna koji put ... kiša pada ... neki joj se raduju, neki je 'pak preziru, tako to valjda ide, kao i sa svim ostalim. Dosadna kada je česta a nedostaje ubrzo nakon što nestaje.

   Zna proći mnogo vremena da se ne pojavi. Onda sasvim lagano i neprimjetno ali učinkovito nastupa njena drugarica suprotnost - Suša koja uništava ovo malo jadnog života. Počinje da stvara pukotinu za pukotinom na naizgled čvrstom terenu. Baš kao parazit počinje sa malim ujedom a zatim iskorištava priliku i proždre te cijelog. Uporno zanemarujemo te "male" ožiljke misleći da će ih vrijeme izliječiti i da će se vremenom sve promijeniti, doći će bolja vremena ... vrijeme, vrijeme, vrjeme ...
Te ogrebotine koje se čine malene na prvi pogled, ustvari, tim famoznim vremenom kojeg toliko čekamo, izjedaju unutrašnjost zemlje. Pod tim naizgled čvrstim oklopom, kroz pukotine su se uspjele stvoriti duboke, široke, tamne i hladne pećine čija se praznina širi svakiim danom. Kroz njih kao da se čuje eho ... odnekud poznat glas na trenutak tako blizak ... a opet predaleko. Zar postoji neko ili nešto što bi uopće zašlo u takvo mjesto koje zrači preranom smrću.

Ali to je samo njena unutrašnjost ... koju ionako niko ne vidi i rijetko koga zanima. Jer ljudi ono što ne vide i što im se ne baci pred noge i ne vjeruju da postoji, pa zašto se onda zamarati nečim  čega nema?
A na površini, na "sunčanoj strani"iv gdje že i sva ostala "normalna" stvorenja, majka zemlja dobiva svoju drugu porciju. Svako od nje uzima što mu treba a zauzvrat joj baca ostatke i kojekakvo smeće. Naviknuti da će ona to progutati kao i stoljećima do sada niko se i ne osvrće iza sebe. Uvijek je uzimala ono najgore a zauzvrat davala samo najbolje upravo onima koji je uništavaju i gaze.
Vjerovatno je zbog toga površina ta koja je očvrsnula pa se vide samo maleni ožiljci. Odlučila je da će propadati iznutra. čisto da ne bi nikome smetalo da ne bi kvarilo pejzaž, Jer ljudi uživaju u površnoj ljepoti pa im je lahko ugoditi.

A koliko izgled može samo da vara , u njenoj unutrašnjosti bukti jezgro koje je spremno da proždre jednom zauvijek ono što je izjedalo godinama, samo da dođe VRIJEME. Povremeno pokaže svoj gnjev malenim vulkanom, erupcijom ili požarem ... samo da pokaže da i ona ŽIVI!
Pa kako je samo interesantno gledati zbunjena i preplašena lica kada se uloge zamijene. Top News ... svi se programi prekidaju da bi se saopćilo da i ona ima drugu stranu ... ružnu stranu. Pri tome niko ne spominje da je sve što se desi, da je uvijek sve što se desi moralo biti nečim izazvano! Izgubila je ona prirodnu ravnotežu još davno, pitanje koje je ostalo je "šta još može da izgubi?".
Požalila je što se ikada i desio Veliki prasak, što ima atmosferu, što kako kažu, njena "prirodna ljepota"  privlači i previše beznadežnih stvorenja koja je iskorištavaju.
Kiša treba da spere sve, da zaliječi rane, da ih prikrije, ugasi vulkane ...

A ja ... još uvijek čekam svoju kišu ....